….ova priča, kao i buduće , još je u fazi pisanja, ali biti će objavljena USKORO…..
SMIRNA / MIRA
Smirna / mira, ili Cammiphora myrrha je pustinjsko drvo, vrlo bodljikavo. Bodlje mu služe da bi se obranilo od životinja, kako ga ne bi mogle obrstiti. Može narasti do visine od 4 m, na nadmorskoj visini 250-1300 m.
Raste u izuzetno aridnim krajevima – pustinjama, u kojima je prosječna godišnja količina padalina max. 30 cm.
- botaničko ime: Cammiphora myrrha
- porijeklo: Arapski poluotok (Oman, Jemen)
Smola se dobiva, kao i kod tamjanovca, zarezivanjem kore drveta. Otvrdnjavanjem iscijeđenih kapljica nastaju nepravilni grumenčići.
Eterično ulje smirne posjeduje snažno antibakterijsko, antivirusno, protuupalno i smirujuće djelovanje.
U aromaterapiji se najviše koristi za smanjenje pretjeranog rada štitnjače odnosno kod hipertireoze (ujedno je kontraindicirana u slučajevima usporenog rada štitnjače odnosno hipotireoze).
U aromakozmetici je zbog svog antibakterijskog, protuupalnog i zacjeljujućeg djelovanja čest sastojak pasti za zube, a nađe se i u raznim drugim pripravcima za upalna stanja kože.
Stari Egipćeni su izuzetno cijenili eterično ulje i koristili ga za balzamiranje pokojnika.
Židovi ga upotrebljavaju kao sredstvo za pročišćavanje tijela i duha, pa ga koriste u uljima za pomazanje tabernakula, oltara i svetih posuda. Zapaljena smola se koristi za poboljšanje mirisa u svetim prostorima.
U Bibliji se spominje kao jedan od darova trojice Kraljeva s Istoka. Osim toga, smirna se spominje u napitku koji je pio Isus na križu, u kojem je bila pomiješana s vinom. Također u kršćanstvu ima i dodatnu konotaciju: Donoseći pred Boga svoje probleme i rane, boli i jade, molimo Ga za ozdravljenje.
U aničkoj Grčkoj, smirna je opći naziv za parfem/miris.
Autor teksta: Jelena Štefanac
PALO SANTO (Sveto drvo)
Sveto drvo je najpoznatija vrsta drveta u rodu Bursera. Srodno je tamjanovcu (ista porodica). Poznato je po svojoj ljekovitosti i izradi mirisnih štapića koji zapaljeni djeluju umirujuće.
- botaničko ime: Bursera graveolens
- porijeklo: Srednja i Južna Amerika (Ekvador)
Raste u Srednjoj i Južnoj Americi, a koristili su ga ga šamani i iscjelitelji za uklanjanje negativnih energija i istjerivanje zlih duhova. Povijest Palo Santa datira iz vremena drevnog carstva Inka, gdje se koristilo kao esencijalno ulje za smirenje, opuštanje i duhovno pročišćenje. Šaman u Peruu je palio štapiće Palo Santa u pripremi za meditaciju, jer njegova aroma uklanja nedaće, negativne misli i zle duhove. Također su ga koristili autohtoni narodi Južne Amerike kako bi njegov prirodni, terapeutski dim zaštitio njih i njihove domove.
Palo Santo se, prema odluci peruanske vlade, koristi na etički način samo kada njegove grane prirodno padnu sa stabla. Grane ovog stabla se nikada ne smiju rezati zbog glasa svetosti koji ga prati. Terapeutska svojstva stabla se dobivaju procesom metamorfne polimerizacije 3 do 5 godina nakon što grana opadne. Tijekom tog procesa, uljese kristalizira formirajući naslage koje mu daju bogati narančasti i zlatni izgled. Najbogatija esencija Palo Santa se nalazi duboko unutar grane.
Čarolija svetog drveta je u alkemijskom procesu koji se događa nakon njegove smrti. Da bi Palo Santo dobilo svoja magična i ljekovita svojstva mora umrijeti, ali ne bilo kakvom smrću, već samo prirodnom smrću starih stabala.
Stabla žive 80 do 90 godina, a nakon svog životnog vijeka moraju ostati još 4 do 10 godina u svom prirodnom staništu da bi se dovršila metamorfoza.
Prema legendi: mladenci bi trebali zajedno zasaditi drvo, što bi ih vezalo za cijeli život u uspješnom i sretnom braku.
Autor teksta: Jelena Štefanac
POVIJEST ZAGREBAČKIH PARK ŠUMA
Povijest Zagrebačkih park šuma
Povijest i povijesna previranja, kao i prateća socijalna i gospodarska situacija odvijali su se pod okriljem vladara: Kralja. On je bio neprikosnoveni vlasnik zemlje, njezinih posjeda i svih poljoprivrednih kultura, a ujedno i šumskih područja. Nakon poraza hrvatske vojske i stvaranjem Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, na čelu je stolovao kralj Ladislav.
Kralj Ladislav 1094. g. osniva Zagrebačku biskupiju i poklanja joj šumske posjede. Njima se u to vrijeme koristi Kaptol, ali i plemena starosjedilaca (pleme Ača). Istočno od potoka Medveščaka pripali su Kaptolu: Spust, Srednji dol, Ravenac, Dotrščina i Fučakov jarak. Na tom prostoru je i Maksimir, koji je u nadležnosti Biskupije. Posjedi Ača su: Orlovac, Cmrok, Kraljevec, Prekrižje, Tuškanac, Zelengaj, Jelenovac, Šestinski dol, Dedići, Grmošćica i Susedgrad.
Za vlasti Bele IV, 1242.g. odvaja se Gradec kao zaseban grad. On dobiva u posjed gotovo sva šumska područja koja su bila u vlasništvu Ača, osim Podsuseda, kao i pravo korištenja šume na Medvednici.
Nekoliko puta su se mijenjale nadležnosti sjeverozapadnih gradskih područja i šumskih pojaseva, u prijeporima između Gradeca i Medvedgradskih vladara. Tek je 1590.g. napušten Medvedgrad, kao vlastelinski posjed.
Ukinućem kmetstva 1848.g. šume su izložene pustošenju i devastaciji. Zbog toga se 1871. g. izdvajaju vlasništva nad zajedničkim prirodnim dobrima. Tada se seljacima omogućava pravo služnosti u ogrjevu, građi, paši i žirenje u šumama. Početkom XX stoljeća se oduzimaju dijelovi privatnih šumskih posjeda obitelji Kulmer, Pongratz, Gjurgjević, Gorjan. Oni prelaze u nadležnost budućih gradskih uprava, zahvaljujući čemu su opstale do današnjih dana.
Polovicom XIX st. započinje sustavni razvoj grada Zagreba i uvođenje administrativnih formalnih odredbi. One su definirane u ˝Redu gradnje ˝ iz 1857.g.
Urbanistički plan Zagreba
Prvi urbanistički plan je donesen 1865.g.
Tim aktima se definitivno utjecalo na neplansko širenje građevina i spriječila pretjerana izgradnja. Ujedno su se uspjeli očuvati vrijedni šumski predjeli.
Regulatorna osnova iz 1937.g. ističe važnost zelenih prodora šumovitih predjela sa Medvednice, koji se klinasto uvlače unutar i između gradskog tkiva.
Od 1943.g. kaptolske šume, veleposjedničke šume i šume imovnih općina i zemljišnih zajednica ulaze u sustav državnih šuma.
Generalni urbanistički plan iz 1970.g. konstatira devastaciju brežuljaka, kao i šumskih površina.
Do današnjih dana takav trend se nažalost, nije uspio ograničiti.
Izvor: Monografija Park šume grada Zagreba; Slavko Matić (2010.)
Autor teksta: Jelena Štefanac
PARK ŠUME ZAGREBA
UVOD U TEMU PARK ŠUMA ZAGREBA
Pod pojmom park-šuma ˝podrazumijevaju se sve šumske sastojine koje su uklopljene u urbano tkivo i čija je primarna zadaća trajno i optimalno pružati građanima općekorisne dobrobiti˝, kako navodi Akademija šumarskih znanosti. Budući da se svakodnevnim građevinskim zahvatima ugrožava njihov opstanak na užem i širem gradskom području, potrebno je promišljati o njihovoj adekvatnoj zaštiti.
Zagrebačke šume
Grad Zagreb se smjestio na obroncima Medvednice, te se tijekom svoje povijesti i razvoja, pomalo širio. Takvim širenjem je urbano gradsko tkivo zadiralo u postojeću vegetaciju šumskih područja na njegovim kontaktnim sjevernim dijelovima (vidi sliku1.), koji se nadovezuju na južne obronke šume na Medvednici. Šireći se, urbano se područje ˝prebacilo˝ i na suprotnu obalu rijeke Save, te je prekrilo i obalna i močvarna prirodna staništa. Dakle, ne samo da se smanjuje ukupna površina šuma i šumskog područja, nego se pomalo gube i drugi vrijedni prirodni prostori.
Šume koje su tako ostale zatočene unutar grada poput izoliranih zelenih mjehurića, itekako trebaju našu brigu i pažnju kako bi ostale još dugo, dugo vremena na ponos i užitak svih nas. Još 1769. g. Marija Terezija uvodi načelo ˝potrajnog gospodarenja˝ (danas bi rekli održivog gospodarenja), kako bi se osiguralo racionalno gospodarenje šumama. Šumski red Marije Terezije postaje začetnik organiziranog šumarstva kao struke.
Zelene oaze unutar Zagreba
Možemo ustanoviti da se rijetko koji grad može pohvaliti sa toliko očuvanim prirodnim klimatogenim vrstama drveća (obična bukva, hrast lužnjak, hrast kitnjak..) i njihovim prirodnim pratiteljima: javor, jasen, grab, klen, lipa, divlja trešnja, divlja kruška, brijest, joha, topola, vrba i brojnim vrstama grmolikog podrasta. Sve te prirodne biljne zajednice traju i opstaju zahvaljujući njihovom neprestanom prirodnom pomlađivanju, što potvrđuje njihovu veliku mogućnost prilagodbe na nepovoljne gradske uvjete.
Park šume Zagreba danas se mogu zapaziti duž čitavog Zagrebačkog područja. U smjeru istok-zapad protežu se u dužini od oko 20 km, a sjever-jug oko 9 km. Na tome području raspoređene su na 22 manje lokacije. Tu ubrajamo:
- park šume središta – od Šestinskog dola na zapadu do Tuškanca na istoku
- južni krak proteže se prema Gornjem gradu i Dubravkinom putu
- sjeverni rub čini Prekrižje
Maksimir, sa svojih 140 ha, najznačajniji je povijesni perivoj, a ujedno i prvi veliki javni gradski park. Pridodajmo još i veliki kompleks Dotrščina, sa 179 ha, koji je također jedna impozantna ekološka ostavština.
Ovdje ne spominjemo veliki broj manjih, privatnih šumskih posjeda. Njih svakako možemo sagledati i pribrojiti ukupnoj količini površina park šuma Zagreba.
Stanovnicima Zagreba zaista puno znači svaki, pa i mali park, jer je zelenilo vrlo važan segment gradskog života!
Izvor: Monografija Park šume grada Zagreba; Slavko Matić (2010.)
Autor teksta: Jelena Štefanac
OTVORENJE prodavaone i kušaone Rastočanka
OTVORENJE !!!
U prvim danima nove 2022. godine, imali smo malo, ali veselo druženje u našem novootvorenom prostoru!
Iako je bio hladan zimski dan, okupila se nekolicina dragih prijatelja, koji su nazdravili pokojom čašicom, a našlo se tu i finih domaćih proizvoda – ipak je to KUŠAONA!!!
NARODNA METEOROLOGIJA: Kukci kao prognostičari
Ponašanje kukaca s obzirom na vremenske prilike
MUHA PROGNOSTIČAR
Nesumnjivo, muhe (Muscidae) možemo svrstati u jedne od vjerodostojnijih pokazatelja nastupajućih vremenskih prilika. Budući da su navikle na suživot sa ljudima, u toplijem dijelu godine, možemo ih svakodnevno zamijetiti u našem vidokrugu.
Uoči lijepog vremena, zamjećujemo ih već od ranog jutra. Primjećujemo i njihovo neumorno letenje, a jednako tako i njihovo zujanje. Ako im zujanje postane jako glasno, može se očekivati zatopljenje…No, ako je u dolasku hladnije i vlažno vrijeme, muhe će biti tihe i mirno se odmarati na zidovima.
Jedan dan prije očekivanog pogoršanja vremena, muhe će biti posebno neugodne: nemirne su i nasrtljive. Uzrok tome je i veća količina znoja na ljudskoj koži, čime muhe budu dodatno privučene.
Par sati prije nevremena, muhe ˝bezglavo˝ jure u potrazi za suhim skloništem, te se mogu zalijetati u otvorene prozore stanova, auta…Na isti način, ponašaju se i drugi kukci: ose, pčele, pa i komarci.
Posude s aromatičnim biljem poput bosiljka, timijana, ružmarina i lavande mogu biti korisne na prozoru, ukoliko ih želite dalje od svog doma!
PČELA PROGNOSTIČAR
Osim muha, u blizini ljudi žive i pčele, koje nam svojim ponašanjem također mogu prioćiti buduće vremenske prilike. Pčele imaju mnoštvo osjetila koja im pomažu u uočavanju i najmanjih promjena stanja atmosfere i njihovu navješćivanju, pa i prije nego što postanu veće i učinkovitije. Posebno su na glasu pčele medarice (Apis mellifera).
Odlijeću li pčele rano ujutro iz košnica na pašu u velikome broju ili pak odlijeću neuobičajeno daleko u potrazi za cvjetnim polenom i nektarom, to je pouzdan znak lijepoga vremena. A ukoliko za loša vremena one u košnicama ne miruju, nego se neprestano kreću i zuje, može se očekivati skoro proljepšanje vremena. Kad se pčele u velikim skupinama užurbano upućuju s paše prema pčelinjaku, valja se pripremiti na skori nastup nevremena – iako nam nebo u tome trenutku izgleda bezopasno.
Ako su pčele razdražljive i nasrtljive, to je često znak skore promjene vremena. Ukoliko ljeti pčele izlaze iz košnice, ali se ne udaljavaju od nje, nego se u velikome broju skupljaju na njezinim stjenkama, upozoravaju na nastup žege i velike vrućine. Vraćaju li se pčele s paše kasnije nego što to inače čine, to bi moglo biti upozorenje na nastup dugotrajnog razdoblja kišovitog vremena.
Lijepljenjem debljeg sloja voska na vratima svoje košnice, pčele očekuju vrlo hladnu zimu.
CVRČAK PROGNOSTIČAR
Cvrčci (Hemiptera/Cicadidae) su kod nas prisutni u toplom dijelu godine. S porastom topline, cvrčak se oglasi čak 150 puta u minuti. Ako se zamijeti cvrčanje i nakon zalaska sunca, možemo očekivati nastavak toplog vremena…
Autor teksta: Jelena Štefanac
MONUMENTALNI GOROSTASI: cedar
Cedar
- botaničko ime: Cedrus libani; Cedrus brevifolia; Cedrus atlantica; Cedrus deodara
- porijeklo: Libanon, Sirija, Turska, Cipar, gorje Atlas, Maroko, Alžir, Himalaja (Pakistan – Afganistan i Kašmir- Nepal)
Cedar mnogi smatraju najmoćnijim od svih crnogoričnih vrsta drveća zbog njegove veličanstvene forme i svojevrsne note antike. I to podjednako u zemljama iz kojih potječe, ili pak ukoliko samo svojom pojavom uveličava travnjake ispred europskih ladanjskih kuća. Nekako uvijek simbolizira bezvremenost i besmrtnost. Mnoge razne vrste crnogorice sa mirisnim tamnim stablom su prozvane ˝cedrom˝. U Sjevernoj Americi nailazimo na zapadni ili istočni crveni cedar, za razliku od Aljaškog cedra, a isto tako i na Dalekom istoku možemo naći pojam Kineskog i Japanskog cedra. No, uistinu postoje samo četiri originalne vrste cedra: 3 su porijeklom sa Mediterana, a jedna vrsta dolazi sa Himalaja. Libanonski susrećemo u Libanonu, Siriji i planini Taurus u Turskoj, dok je ciparski originalno sa Cipra. Vrsta Atlas cedra je s gorja Atlas (Maroko i Alžir), a deodara vrsta s područja Himalaja.
Cedar je drvo koje se najčešće spominje u Bibliji i to vezano uz pojmove i simbole moći, snage i poštovanja. Jednako tako i deodar ima simboličko i mitološko značenje za hinduiste u Himalajama, a sam naziv označava ˝drvo bogova˝.
Mlado stablo ima piramidalni oblik, dok se s vremenom, kako odrasta, njegov oblik mijenja i poprima spljošteniji oblik sa visokim horizontalnim granama, koje se šire uokolo debla prema vrhu. Deodar je obično najviša vrsta: naraste i do 76 m uvis, a u širinu čak i preko 13 m. I veličina i boja iglica može varirati – od zelenih i sivih do tamnih u starijih primjeraka. I libanonske vrste mogu narasti vrlo visoko, preko 40 m, sa opsegom debla preko 4 m. Mogu doseći starost od preko 1000 godina.
Ne samo zbog svoje raskošne ljepote i starosti, nego je cijenjen i zbog velike trajnosti i kvalitete drvenih trupaca, koja su dugotrajna, laka za obradu i imaju vrlo veliku iskoristivost, po jednom stablu.
Velika količina prirodnog esencijalnog ulja kod deodara, razlog je njegove karakteristične postojanosti (otpornost na npr. termite) pri izradi hramova. Naveliko se koristio i za izradu željezničkih pragova, stolariju, parkete, pa čak i za mostove, dizalice i sl. Poznato je da se za različite svrhe koristi još od vremena drevnih civilizacija u Mezopotamiji, Asiriji i u Egiptu. Perzijanci i Venecijanci su cedrovinu koristili i za izradu brodovlja. Budući da je bila toliko upotrebljavana za izgradnju različitih građevina, zalihe cedrovine su danas vrlo male. Od većih šumskih područja, jedina preostala možemo pronaći na Taurus planini u Turskoj. Osim konstantne sječe, do istrebljenja cedrovih šuma dovela je i velika ispaša koza u planinama Libanona, koje su pobrstile sve sjemenke sa tla. Danas se pristupa mjerama ograđivanja šumskih područja, ali također i planskim mjerama pošumljavanja. Nešto bolja situacija sa prirodnim šumama cedra je u Indiji.
Izvor: Ancient trees; Anna levington and Edward Parker (1999.)
Autor teksta: Jelena Štefanac
VJEROVANJA
Vjerovanja spadaju u religijske aktivnosti koje se mogu svrstati u predajne kulture određenih etničkih zajednica ili naroda. Najčešće o njima govorimo kad spominjemo ili citiramo pojedine ulomke iščezlih religija, a uvelike podliježu utjecaju lokalnih uzora i događaja. Dijelimo ih na vjerovanja i obrede. Vjerovanja su ustanovljena mišljenja, pod utjecajem određenih predodžbi, a obredi su određeni načini djelovanja.
Sva religijska vjerovanja podrazumijevaju klasifikaciju realnih i idealnih pojmova, etičkih i moralnih normi, odnosno antagonizam suprotnih kategorija: svetih (prema određenoj klasifikaciji) i profanih, odnosno svakodnevnih, banalnih, uobičajenih. Vjerovanja, mitovi, dogme ili legende su predodžbe o onome što se smatra svetim i pripisuje mu značajne vrline i moći, njihovu povijest i odnose prema onome što se smatra profanim.
Što je sveto?
Pojam nečega svetog, ne znači isključivo neko nadnaravno biće, nego može biti i element stvarnog fizičkog okruženja, prvenstveno pojedini prirodni element, poput: izvora, rijeke, planine, šume, drveća…..
Mnogi narodi u svojoj višestoljetnoj tradiciji poznavali su i prenosili vjerovanja o određenim svetim lokalitetima i entitetima. Budući da se prethodno razumijevanje i prihvaćanje svijeta i njegovih zakonitosti isključivo moglo temeljiti na promatranju prirode, tako su određena dobra ili loša svojstva pripisivana pojedinim biljnim, životinjskim, i dr. nositeljima. Na temelju istraživanja slavenske mitologije, može se uočiti da je praslavensku mitološku i religijsku svijest određivalo: obožavanje šuma, obožavanje planina i planinskih vrhova, obožavanje izvora i voda, obožavanje kućnih božanstava s kultom vatre, kao i obožavanje vrhovnih antropomorfnih božanstava. No, ovakva vjerovanja možemo zapaziti i u ostalim indoeuropskim mitologijama. Također se možemo nadovezati na ovu tvrdnju, ukoliko promatramo neke aktualne obrede koji su vezani uz drveće, a odvijaju se povodom određenog kršćanskog blagdana. Dakle, usporedno se slave narodna, tradicijska vjerovanja sa aktualnim religijskim obredima, jer su nerazdvojno međusobno povezani.
Sveto drvo…
Drveće predstavlja jednu, vrlo čestu, manifestaciju božanskih sila, i to u većini kultura. U njemu se ispoljavalo podrijetlo svijeta, kao i univerzalni kozmički principi. Simboličko značenje drveća ima tri aspekta:
- KOZMOS (kozmičko drvo): obrnuto drvo (arbor inversa): Najpoznatije u židovskoj religiji: drvo života ili svijeta, koje ima svoje korijene na nebu, a grane na zemlji. Predstavlja stvaranje kao pokret koji dolazi odozgo (duhovno korijenje je na nebu).
Povezuje tri razine kozmosa: nebo-svijet bogova, zemlju-svijet ljudi i podzemni svijet-svijet mrtvih. Kozmičko drvo stoji u središtu svijeta (axis mundi) i raste na svetom mjestu. - BIOS (drvo života): nalazi se nakraj svijeta ili na nebu ili na nekom nepristupačnom mjestu i simbolizira vitalni princip. Takvo drvo utjelovljuje vječni život, a najčešći primjerci su jedinke stare i po nekoliko tisuća godina.
- LOGOS (drvo spoznaje): je u uskoj vezi sa drvetom života. Mudrost i spoznaja se postižu teško kao i besmrtnost. Najpoznatija priča je o Adamu i Evi i drvetu spoznaje u Edenu, na kojem leži zmija (simbol mudrosti).
Izvor: Vjerovanja o drveću u Hrvata; Tomo Vinšćak (2002.)
Autor teksta: Jelena Štefanac
Vjerovanja o drveću
Vjerovanja o drveću, a posebno o određenim vrstama drveća seže daleko u prošlost i može se pratiti u različitim kulturama. Slavensku, odnosno praslavensku mitologiju prvenstveno određuje: obožavanje šuma, obožavanje planina i planinskih vrhova, obožavanje izvora i voda, obožavanje kućnih božanstava s kultom vatre i, naposljetku obožavanje vrhovnih antropomorfnih božanstava. (Janičijević, 1986:177-226)
Pretkršćanska vjerovanja i kasnije kršćanska predaja poznaje ulogu drveća u svjetonazoru Hrvata. Ona ostaju vezana i kasnije, uz kršćanske blagdane. Također se može povući paralela sa ostalim indoeuropskim mitologijama. Ali, naravno da se određena vjerovanja razlikuju i s obzirom na geografski i povijesni kontekst.
Staroslavenska mitologija
Vrhovno biće, PERUN, uvijek obitava na suhom gorskom području, gdje često rastu hrast ili bor. On se također javlja i u obliku ptice, najčešće orla.
Nasuprot njemu, u podzemni svijet vuče VELES, koji se najčešće javlja u obliku zmije smještene u šupljini duba ili ive. Ona leži na zlatnoj vuni/runu, koje predstavlja svjetovno blago. Veles posjeduje ovce i predstavlja stočnog boga.
Sveti Juraj
Prema mitu: Perun je imao kći Maru i devetero sinova. Najmlađi, deseti SIN JURAJ, otišao je od kuće i izgubio vezu sa braćom i ocem. Dolazi iz carstva ljutih zvijeri, u ravno polje. Tamo ga, iza zlatnih vrata, ispod stabla, čeka Mara da mu preda ključ kako bi mogao sastaviti vlažnost iz Velesova svijeta i sunce iz Perunova svijeta. JURAJ I MARA ne znaju da su brat i sestra, pa su imali svadbu ispod stabla. Sa tim činom je nastalo proljeće koje donosi plodnost ljudima, stoci i bilju.
Spomenuto stablo kod slavenskih naroda je obično IVA ili RAKITA, ili pak HRAST ili DUB, odnosno BOR ili JELA.
Taj dan se slavi na Jurjevo, 23.travnja.
Kršćani su preuzeli isti datum, kao spomen na mučenika Sv. Jurja. On je rođen u 3. st. u Palestini, a pobunio se protiv progona kršćana u vrijeme cara Dioklecijana. Zatočen je i mučen, a 23.4. je pogubljen. Prema legendi iz XIII st. Sv. Juraj je pobijedio strašnog zmaja i oslobodio stanovnike Silene od svakodnevnog danka (dvije ovce).
Ako se osvrnemo na gore navedenu dualnost orla i zmije, koji su vezani uz drvo, jednaki princip imamo i u biblijskoj legendi o Adamu i Evi. Na drvetu istine, sa kojega Eva otkida jabuku i daje ju Adamu, sjedi zmija koja simbolizira mudrost. Taj čin se može protumačiti i kao buđenje ljudske svijesti.
Izvor: Vjerovanja o drveću u Hrvata; Tomo Vinšćak (2002.)
Autor teksta: Jelena Štefanac
