Pojam krajobraz
Termin krajobraz (landscape, landschaft, paesage, pejzaž) označava sve ono što možemo zamijetiti u svojoj okolini, promatrajući ju golim okom. Definicija je preuzeta iz Europske konvencije o krajobrazu. Prevedena je i uvrštena u naš Zakon o zaštiti okoliša (NN 82/94 i NN 128/99): ˝krajobraz je određeno područje viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i ljudskih čimbenika, a predstavlja bitnu sastavnicu čovjekovog okruženja, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine, te temelj identiteta područja˝.
To zapravo znači: sveukupnost izgrađenih i neizgrađenih površina, kao i prirodnih i doprirodnih struktura. Različito od pojma krajolik, koji označava estetsku komponentu viđenog, njegovu interpretativnu vrijednost.
˝Suvremena interpretacija krajolika shvaćena je kao izraz i rezultat prostornoga i vremenskoga međudjelovanja ljudi i njihova okruženja, kao poseban oblik topografije, vegetacijskog pokrova, načina korištenja zemlje, uzorka naselja, a koji su uvjetovani djelovanjem prirode, raznih socijalnih, gospodarskih, vlasničkih, povijesnih i kulturnih procesa, kao i posebnih aktivnosti˝. (Bilušić Dumbović i Šćitaroci, 2007.)
Kulturni krajobraz
Kulturni krajobraz je potrebno protumačiti kao izuzetno vrednovanu i posebno zaštićenu kategoriju. UNESCO (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) definira kulturne krajobraze kao ˝ilustraciju razvitka ljudske zajednice i njihova prostornog okruženja tijekom vremena, pod vanjskim i unutarnjim utjecajem fizičkih ograničenja i/ili mogućnosti, koje su određene njihovim prirodnim okruženjem pod utjecajem socijalnih, gospodarskih, kulturalnih i ostalih poticaja˝.
Kulturni krajobrazi su dobili legimitet prostornog entiteta koji obilježava raznolikost manifestacija i međudjelovanja ljudi i njihovog prirodnog okruženja. U nekim se krugovima termin kulturni krajobraz poistovjećuje i prevodi kao baštinjeni krajobraz.
Sa sigurnošću možemo zaključiti da se u svakom pojedinom prostoru može osjetiti i prepoznati njegov jedinstveni i neponovljivi ˝genius loci˝ (duh mjesta), koji ima snažan osjećaj pripadnosti na svoje žitelje. Istovremeno može izazvati vrlo upečatljiv dojam na promatrača.
U Hrvatskoj se kulturni krajobraz prema važećoj legislativi štiti prema nekoliko modela: u domeni zaštite prostora kao značajni krajobraz, odnosno kao nepokretno kulturno dobro. Na taj način se primjenjuje konzervatorska zaštita, koja ne omogućava model revitalizacije, odnosno ne prepoznaje potrebu prilagodbe suvremenim gospodarskim prilikama i lokalnoj zajednici kao korisniku toga prostora. (Andlar, 2011.) Budući da se nadležnost isprepliće između nekoliko resornih ministarstava, tako se komplicira i njegova provedba. Naposljetku se otvara mogućnost različitih interpretacija koje ograničavaju mogućnost adekvatnog djelovanja kako bi se spriječilo narušavanje postojećeg stanja.
Oblici i kategorije kulturnih krajobraza
Kulturni krajobraz nastaje međudjelovanjem čovjeka i njegovog priodnog okoliša. Proizašao iz ljudske težnje za uklapanjem u svoje okruženje, koje je istovremeno nastojao prilagoditi svojim potrebama. Zbog toga se i forme, namjene, veličine i oblici takvih krajobraza veoma razlikuju. Nastali su svakodnevnim korištenjem ljudi koji u njemu obitavaju. Oni odražavaju socijalne i kulturne stavove pojedinaca, obitelji ili društvene zajednice.
Prema odrednicama Konvencije o svjetskoj baštini, iz 1992.g, kulturni krajobrazi se dijele na tri kategorije:
1. Jasno raspoznatljiv krajobraz
- on je stvoren i oblikovan čovjekovim djelovanjem iz estetskih pobuda
- obuhvaća krajobraz vrtova i parkova koji su često (ali ne i uvijek) vezani uz monumentalne građevine (npr. sakralne)
(primjer: dvorac Trakošćan, vidi fotografiju)
2. Organski stvoren krajobraz
- nastao preoblikovanjem prirodne sredine kao posljedica društvenih, gospodarskih, administrativnih ili religijskih poticaja
- dijeli se na dvije podskupine:
a) Krajobraz ostataka ili fosilni krajobraz u kojemu je razvojni proces u jednom trenutku prošlosti došao do kraja, bilo naglo ili tijekom vremena, no njegova su bitna i jedinstvena obilježja još uvijek vidljiva u materijalnom obliku
(primjer:˝mirila ˝ na području Sjevernog velebita, fotografija)
b) Krajobraz u kontinuitetu nosi znakovite materijalne dokaze svojega razvoja kroz vrijeme, a zadržao je djelatnu društvenu ulogu u suvremenom društvu, usko povezanu s tradicijskim načinom života
(primjer: Starigradsko polje na Hvaru, vidi foto u prilogu)
3. Asocijativni krajobraz
- pruža snažne religijske, umjetničke ili kulturne asocijacije prirodnog elementa
(primjer: Plitvička jezera, vidi fotografiju)
Autor teksta: Jelena Štefanac
