• botaničko ime: Adansonia digitata
  • porijeklo: većinom Afrički kontinent, Madagaskar, sjeverna Australija
  • najstariji primjerak: u Sjevernoj provinciji ima 3000 g., promjera 13,7 m

U travnatim savanama Afrike ovo prepoznatljivo stablo izdiže se sa svojim čudnim, debelim, grotesknim deblom i nesrazmjerno sitnom krošnjom na njegovom vrhu. Izgleda kao da ga je netko isčupao iz zemlje i posadio naopačke, kao da mu je krošnja ustvari korijenje, pa ga se tako i naziva. Prvi botaničari su ga opisali već 1592.g. Rašireno je po čitavoj Africi: od Sudana do Južnoafričke rep, i od Zelenortskih otoka do Etiopije i Madagaskara. Postoji 8 različitih vrsta baobaba, od kojih 2 vrste rastu u Australiji.

Najveći živući primjerak je u Sagole u Sjevernoj provinciji, a promjer mu je skoro 14 m. Procjenjuje se da neki primjerci mogu biti stari i po nekoliko tisuća godina. Npr. stablo koje ima promjer debla 4,5 m može biti staro i do 1000 godina, no ima ih koji žive već gotovo 4000 godina.

Zanimljivost baobaba je i u činjenici da se promjer njegovog debla mijenja, u ovisnosti o tome da li samo skladišti vodu ili ju mora i upotrijebiti kao rezervu.

 Građa običnog afričkog baobaba je fascinantna: ono nije uobičajeno vrlo visoko drvo – može biti visoko 14-23 m, ali je iznenađujuće široko. Deblo mu je obično cilindrično, i onda se odjednom razgranava na brojne male, tanke grane, koje se šire uokolo. Spada u bjelogorično drveće – novo lišće se pojavljuje u kasno proljeće ili rano ljeto, a ima petoprsni oblik. Cvate velikim bijelim cvjetovima slatkog mirisa koje privlači šišmiše i druge noćne letače. Plodovi su jajoliki, zeleni i obavijeninježnom baršunastom prevlakom, jako sočnog bijelog mesa sa puno crnih koštica. Ovi plodovi privlače majmune babune.

Mnoga afrička domorodačka plemena ovo drvo zovu ˝drvo života˝, jer može uskladištiti vodu iako se nalazi kilometrima daleko od ikakvog riječnog sistema. Veliki primjerci mogu skladištiti i do 136000 litara vode. Domoroci su naučili iskoristiti tu pogodnost: šuplje travnate cjevčice (poput slamki) zabodu u deblo i isisavaju vodu. Kora drveta služi i za dobivanje dugih, čvrstih niti od kojih se plete užad, vreće, pa čak i odjeća: nepromočivi šeširi. Srećom, baobab ima nevjerojatnu sposobnost regeneracije i može preživjeti uklanjanje možebitno većih površina kore. Ljudi jedu i plodove, koji čak i osušeni i pomiješani s vodom daju osvježavajući napitak, a budući da sadrže limunsku kiselinu, koriste se i za kiseljenje mlijeka i zgrušavanje gume. I sjemenke su jestive, budući da sadrže proteine i ulje, miješaju se s prosom za kaše, ili ih se tiješti za maslac ili ulje. Mladice se jedu kao šparoge. Lišće se koristi za ishranu stoke ili u medicinske svrhe: snižava temperaturu i kao lijek protiv malarije. Neka plemena se hrane gusjenicama koje žive na njemu.

S vremenom se veći dio debla prošuplji, te se i tada domišljato upotrijebi za skladištenje žita, vode, ponekad za zaštitu stoke ili ljudske nastambe. Jedan primjerak u Duiwelskloof, u Sjevernoj provinciji, danas služi kao bar: u njega stane 56-ero ljudi istovremeno, a procjenjuje se da je stzaro oko 6000 godina.

Budući da samo drvo ima neobičan izgled, s razlogom je postalo junakom brojnih mitova i pučkih priča o svojim ˝čudotvornim moćima˝: ako ubereš cvijet – pojest će te lav! U Keniji je do danas sačuvana legenda: živio baobab na obali rijeke, a bio je ružan i debeo, te se stalno gledao u rijeci i uspoređivao sa drugim drvećem, te se požalio Bogu na svoju ružnoću. On ga je zato isčupao iz tla, okrenuo naopako i postavio u savani, samog, da se više ne može gledati i uspoređivati….

  • Izvor: Ancient trees; Anna levington and Edward Parker (1999.)

Pin It on Pinterest

Share This